NEZAVISNA KULTURNA SCENA, INTERVJUI

Izvodi iz intervjua sa predstavnicima nezavisne kulturne scene u Mostaru u periodu 1980.-1990.

(Intervjui su rađeni anonimno u periodu mart - juni 2011. godine)

I-NK-80-90-2

1.Alternativna scena: Možete li dati kratak opis tadašnje alternativne scene u Mostaru? Koje umjetnike možete navesti kao predstavnike? 

Postojala je alternativna muzička scena, a i neke pojave pozorišne, pa i književne scene.Alternativna muzička scena funkcionirala je uglavnom među ljudima okupljenim oko HC banda Ženevski dekret, a s njima su povezani bili neki metalci i rockeri.Ženevski dekret je bio dosta poznat u bivšoj Jugoslaviji, pojavljivao se na nekim festivalima, kompilacijama. Naročito su dobro bili povezani s ljudima iz Ljubljane. Ali, postojali su i dobri kontakti sa Zagrebom, Beogradom, Suboticom i Novim Sadom, Rijekom i Pulom. Nije se komuniciralo jedino sa Sarajevom, jer tamo nije bilo alternativne scene :)Jako puno za aktivnosti i povezivanje je učinio lider benda Nenad Golubić Golub, koji je vrlo vrijedan i inteligentan čovjek, a pritom (nije nebitno) vrlo neporočan (u okviru HC pokreta postojala je jedna vrsta ideologije - "straight edge", koja je nalagala trijeznost, umjerenost, a također vegetarijanizam i socijalni angažman).

2. Da li ste bili povezani (kroz saradnju ili druženje) s drugim umjetnicima (likovnim, pozorišnim, itd) i na koji način? Koliko je teško bilo funkcionisati u tadašnjem Mostaru kao umjetnik i /ili "alternativac"?

Umjetnici s alternativne scene su se poznavali i družili, mada je bilo i dosta antagonizama i "konkurencije". HC-reri nisu puno surađivali s pozorišnim alternativcima, a ja sam uvijek mnogo više pripadala ovim prvima, nego ovim drugima. Zanimalo me pozorište, ali me mnogo više zanimao punk. Također mislim da je ekipa s alternativne muzičke scene generalno bila otvorena i dobronamjerna, dok su pozorišni alternativci ipak funkcionirali pomalo kao sekte. Sjećam se da smo se dobro zabavljali ismijavaući njihov snobizam.

I jeste bilo teško i nije; zavisi šta je čovjek očekivao. Alternativac sigurno nije uživao neku opću društvenu naklonost i dešavalo se da ga neko provocira ("haka"). Ali za mene lično je to bilo prilično bezopasno, a kako me nije zanimala neka općedruštvena prihvaćenost, nisam se osjećala loše. Osim toga sam obično imala drugove koji su izgledali opasno, pa mi vjerovatno i oni koji bi provocirali, uradili ili rekli nešto ružno, nisu smjeli ništa :)

3. Ko je bila tadašnja publika? Kako su izgledali koncerti i kulturna događanja (atmosfera, posjecenost, šutke,...)?

Publika je bila prisutna u solidnom broju, ali sigurno to nikad nisu bile mase. U drugoj polovini 80tih alternativna muzika je bila stvar vrlo uskog kruga posvećenih; početkom devedesetih stvar se ipak popularizirala, pa je na alternativne koncerte već počelo dolaziti puno ljudi.Također, generacija rođena 1973 - 1977 je bila mnogo progresivnija od prethodnih generacija. Zašto je to tako, zahtijevalo bi širu analizu. Festival Dani teatra mladih, dakle amaterske i alternativne predstave iz Jugoslavije, uvijek je bio jako dobro posjećen. Yu fest - festival umjetnika iz Jugoslavije koji je nastao u Subotici - bio je prepun, nije se mogla dobiti karta. A to također nikako nije bio mainstream teatar, naprotiv, to je bilo vrlo ambiciozno. Inače, pozorišne predstave u Mostaru prije rata su imale mnogo publike i kvalitetnu publiku, dakle, u pozorište nije išao ko god, nego ljudi koji su pozorište zaista razumjeli i voljeli.

4. Kako je ostatak društva reagovao na tzv. alternativnu scenu I njene pripadnike? Kakav je bio odnos sa vlastima / autoritetima?

Mahom su je ignorisali, alternativnu muzičku scenu. Vlasti sigurno nisu voljele punkere i vjerujem da su oni često imali neprijatnih susreta sa policijom. Ipak, ne može se govoriti o nekim strašnim represijama, jer je krajem osamdesetih jugoslovenski socijalizam ipak jako "popustio", znači, generalno nije bio represivan prema kulturi.

Što se tiče alternativne pozorišne scene u Mostaru, treba istaći da ona nikako nije bila u opoziciji prema vlastima, naprotiv: njene vođe su sudjelovale u vlastima. Sead Đulić, vođa MTMa, bio je uvijek član nekog komiteta, SSOJ ili SKJ. Slično je bilo i sa drugim akterima, Nedžad Maksumić i dr; te pozorišne skupine su nastajale pri prostorima i ograncima Saveza Socijalističke omladine (npr baraka CEDAM - prostor SSOJ). Oni su sa vlastima vodili unutrašnju, dvorsku bitku (ako su je vodili; ponekad jesu, jer se dešavalo da u njihovim predstavama bude sadržaja kritičnih prema vlasti, ali to nije bila konstanta). Prema ostatku društva su bili tim kišobranom vlasti savršeno zaštićeni.

Tako da je pojam alternative u ovom kontekstu nešto sasvim drugo no što danas mislimo pod tom riječju.

5. Subkulture u Mostaru: Pored pankera, da li su postojale neke druge subkulture u Mostaru? Koje su to i kakve međusobne odnose su imali?

Bili su metalci, s koima su punkeri imali mahom prijateljske odnose, mada su se često vodile žustre debate u kojima su jedni druge ubjeđivali zašto je "njihova" muzika bolja.

U govoru su se spominjali "hipici" i "šminkeri", ali teško bi se moglo reći da su to bile neke subkulture, jer pored oblačenja i muzike ti ljudi nisu među sobom imali uglavnom ništa zajedničko.

Možete li dati komentar na stilove oblačenja i obrasce ponašanja među njima?

U osamdesetima su se u Jugoslaviji već jasno pojavile socijalne razlike, razlike u kupovnoj moći između bogatih i siromašnih, i iako je u radnjama preovladavala skomna socijalistička uravnilovka, omladina se dovijala da nabavi odjevne predmete - statusne simbole, poput Levis 501 ili Nike tena. No, još uvijek je postojao određeni broj ljudi koji nisu želeli da se legitimiraju samo imovnim stanjem svojih roditelja, nego su smatrali da njihov način oblačenja odaje neki njihov identitet.  Važno je bilo pobjeći i od uniformnosti, dostupna roba je bila jednoobrazna, kao djeca smo uglavnom svi imali sve isto, a kao tinejdžeri smo iznalazili načine da odjećom izrazimo svoju posebnost i jedinstvenost.

6. Možete li dati određene primjere subverzivnog ponašanja (masovne tuče, vandalizam, itd)?

Ne. Ljudi s kojima sam se ja družila nikad nisu u tome učestvovali, tako da su me takvi događaji sretno zaobišli. Inače mislim da ih je u Mostaru bilo vrlo malo.

7. Kako ste posmatrali pripadnike tzv "Mainstream" kulture i mjesta na kojima su se oni okupljali?

Mrzili smo ih i prezirali :) Ja sam išla u Gimnaziju, u razred sa 30 tak djevojaka, koje su sve uglavnom žudjele da budu što ljepše i da nađu momka, prvo "pitomca" (učenici vazduhoplovne škole su bili na cijeni) a onda, kasnije, nekakvog vlasnika kafića (ti su posebno bili na cijeni).

Nemam anegdote, meni je to bilo tako glupo da sam, vraćajući se iz Starog grada kući na Bulevaru nekad obilazila ogromni krug i išla skroz kroz Gospin park (ispred Franjevačkog samostana, gdje je sad zid prije je bio otvoreni park) samo da ne prolazim kroz gomilu nafuranih šminkera koji stoje pred kafićima.

8. Gdje ste se okupljali, koja su mjesta bila naročito popularna za alternativnu scenu?
Gdje ste održavali probe, a gdje nastupe?

Stari grad, Alternativna scena Doma mladih, Kafić Kod Duške, Lenjinovo šetalište.

Probe su bile po nekim podrumima, a nastupi - rijetko, možda na alternativnoj sceni ili nekad u Abraševiću.

I-NK-80-90-3

1. Nezavisna kulturna scena: Možete li dati kratak opis tadašnje alternativne scene u Mostaru?

Da li ste bili povezani (kroz saradnju ili druženje) s drugim umjetnicima i kulturnim radnicima (likovnim, pozorišnim, itd.) i na koji način? Koliko je teško bilo funkcionisati u Mostaru kao pripadnik alternativne scene?

U periodu od 1980-90 sam bila osnovac/srednjoskolac tako da sam alternativnu scenu poznavala veoma malo, samo kroz posjecivanje ponekih aktivnosti koje bi bile ponudene, npr.koncerti.

Vjerujem da tada nije bilo tesko funkcionisati kao ”alternativac” jer se unutar zvanicnih kulturnih institucija nalazio i prostor za mlade umjetnike, npr. alt scena u  Domu kulture na Rondou, danasnji Kosaca.

2. Subkulture u Mostaru: Možete li navesti primjere subkulturnog udruživanja u Mostaru? Koji su to i kakve međusobne odnose su imali? Možete li dati komentar na stilove oblačenja i obrasce ponašanja među njima?

’80 i ’90-te pamtim po ”furkama” ako je tako moguce nazvati neku vrstu subkulture kod mladih ; rokeri, pankeri, metalci, sminkeri, glumci,...njihova pripadnost/naklonost nekom umjetnickom pravcu se odrazavala i na njihovo oblacenje kao i mjesto izlaska.Tako su npr.metalci  imali kozne motorke , sjedili u kiscima za suvenire kod Tin-a u Starom gradu (kisoci su preko dana sluzili za prodaju suvenira)...

Sminkeri su izlazili u sredenije objekte , glumci u kafe ”teatar”,...ne sjecam se da su postajale tenzije medu ovim grupa, mozda samo ignorantni stav jer to nesto drugo nije bilo dovoljno ”pravo”.

Možete li dati određene primjere subverzivnog ponašanja (masovne tuče, vandalizam, itd)? Mozda poneka tuca na Bulevaru (jedno od mjesta okupljanja mladih) izmedu gradskih momaka i pitomaca ( a uglavnom radi djevojaka)

3. Važne lokacije u gradu: Gdje ste se okupljali i izlazili, koja su mjesta bila naročito popularna za alternativnu scenu?

Za Alt scenu- Doma kulture na Rondou;

4. Gdje ste održavali probe, a gdje nastupe/predstave/izložbe?  Da li ste nastupali/izlagali u drugim gradovima u Jugoslaviji i inostranstvu?

Mlade grupe su imale priliku da gostuju u drugim manjim mjestima Jugoslavije, jer su skoro sva mjesta imala polivalentne sale i cini mi se da su ih rado ustupali kako bi dobili neki dogadaj .

Kakvi su bili odnosi sa scenom u drugim gradovima?

5. Kakvo je vaše mišljenje o Mostaru danas, a naročito po pitanju nezavisne kulturne produkcije?

Mostar je danas grad bez ”furke” za sto nisu krive mlade generacije, nego sistem tj.drustvo. Da bismo imali osvijestenu publiku koja je u potrazi za kulturnom produkcijom potrebno je da se kroz skolstvo educira u tom pravcu.  Nezavisna kulturna produkcija je ”svijetla tacka” ali nemocna da se nosi sa kapitalnim nedostacima na polju kulture u gradu (nedostatak kontinuiranog rada u pozoristima, centrima za kulturu, ... nedostatak kino sala,...). Iz tog razloga nezavisna scena ne moze da bude nego samo mali korektor trenutacnog stanja.

I-NK-80-90-4

1. Alternativna scena: Mozete li dati kratak opis alternativne scene u Mostaru s prelaza 80tih na 90-te, s posebnim osvrtom na sljedeće:
Koje bendove (i umjetnike uopce) mozete navesti kao predstavnike?
Da li ste bili povezani (kroz saradnju ili druzenje) s drugim umjetnicima (likovnim, pozorisnim, itd) i na koji nacin? Mozete li navesti druge primjere saradnje između umjetnika u ovom periodu?  Koliko je tesko bilo funkcionisati u tadasnjem Mostaru kao pripadnik alternativne scene/subkulture?

Alternativna muzička scena bila je na prelazu u 90-te sveukupno gledajući na vrhuncu svoje «demo» faze. Neki su bandovi bili već pred snimanjem albuma ili su imali snimljen materijal, drugi su završavali sa demoima ili se jednostavno bavili sviranjem. Među njima je bilo i onih koji su  na sceni već od ranih 80-tih. Nije bilo riječ o sceni vezanoj striktno za jednu vrstu muzike, nego zapravo «kući» za sve stilove. Mostarski alternativci većinom su imali suvremene stavove i ukus, dakle, bili su u toku sa zbivanjima, bili su «in». Čekalo se na realizaciju, a nju je doslovce prekinuo, tj. omeo rat.

Slušalo se i sviralo svašta, pokrivali se svi stilovi koji jesu ili se dodiruju za alternativnom muzikom – hardcore, metal, noise-rock, punk rock, industrial, dark ambient, electric body, garage-rock...No, to je još bio za većinu period traženja vlastitog zvuka. Pojavila se i potreba za crossoverom, za miješanjem stilova, koji će tek kasnije, debelo u 90-tim postati posvuda popularan, a njegove interakcije vidljive su i danas.

Bandovi koji su se potvrdili ili barem svirački bili prisutni u nekom kontinuitetu su - Ženevski dekret, Kvazimodo, Monolit, Screamin Yo, Sretna djeca, Zvanična verzija, Fontanit, Black foot, Lobel Perić...

Nitko od nas danas ne zna šta je moglo biti sa svim tim radom, ali vjerujem da bi se preživjeli većinom složili kako su sve nas očekivale velike stvari, bar na lokalnoj sceni. Energija i stav su obećavali iako se moralo raditi još jako, jako  puno. Da se sve ovo posložilo, da je bilo dopušteno da se posloži, Mostar je mogao biti sljedeća «velika stvar» od muzičke scene, no «mainstream» je imao drukčije planove.

U to vrijeme još se nije dogodio «boom» Nirvane, i scena je još bila pod dojmom sviranja «za gajbu pive» Bilo je riječ prije svega o načina života u kojemu je snimanje ploče bio zapravo junački podvig. Imali ste ustaljeni obrazac za dolazak do toga. Stvari su bile još preskupe i nedostupne. Ljudi su se držali zajedno. Sve ostalo bilo je protiv nas i to je bio pozitivan stav. Iz njega je mogla krenuti sasvim neka drukčija priča o gradu.

U periodu neposredno pred rat, stvari su nekako oživjele, ali pokazalo se - bio je to samo trenutak pred potpuni kraj...

Veza sa drugim umjetnicima i umjetnostima bila je prirodna, budući su mnogi pripadnici scene išli ili u Muzičku školu ili jedan od lokalnih amaterskih teatara, kao što su bili MTM ili Scena Abrašević a drugi imali likovni talent. Pred sam rat neki su članovi porodice već bili na umjetničkim akademijama u Sarajevu.

2. Subkulture u Mostaru: Koje subkulture su bile zastupljene u Mostaru u navedenom periodu?  Kakve medjusobne odnose su imale? Mozete li dati komentar na obrasce ponasanja medju njima?  Postoje li primjeri subverzivnog ponasanja (masovne tuce, vandalizam, itd)? Kako ste posmatrali pripadnike tzv "mainstream" kulture i mjesta na kojima su se oni okupljali?
Mislim da je termin subkultura za ondašnje društvene pojave neprecizna, tj. nefunkcionalna riječ. Nezavisno, drukčije izgledom i stavom – bilo bi preciznije. Postojao je izvjestan kodeks – za razlikovanje. Subkultura je nekakvo naličje kulture u kojoj su sve značajke zapravo iste vrijednosti samo im je pažnja različita. Nezavisna kultura je bila ta koja je mogla preispitati «mainstream» i u određenom trenutku ga zamijeniti, tj. dovesti do promjena. Nekadašnji alternativci, poštovali su, ako već ne i čitali književnost npr., dok se danas ista stvar doživljava kao nepotrebni zastoj u praktičnim primjenama. I u svemu se promišlja isto. Stvarnih razlika zapravo i nema.

Bili su Mi i Oni. To je bila jedina prava podjela – konzervativno i moderno, primitivno i ne-primitivno, staro i mlado, roditelji i djeca, oni koji nešto žele i oni koji brane...Zvuči možda neprijateljski ali sukoba i prave mržnje na takvom, organiziranom nivou nije bilo. Prije svega jer su pozicije bile jasne. 

U predratnom Mostaru, princip transgresije bio je vrlo prisutan, možda i nenamjerno. Kao da ste bili negdje drugdje. Vjerojatno ste i morali da vas ne proguta svakodnevica. Samo je takav stav mogao roditi samopouzdanje.

Navijački klub bio je još uvijek stvar protolurevolucionarne romantike. Ako je i bilo sukoba oni su više bili socijalni., tj. kvartovski, uličarski. Nije bilo organiziranih, mržnjom ispunjenih sukoba između neosvještenih skupina.

Mainstream je bilo sve izvana, sve ono jednostavno, lagano, bez napora dobiveno a da bi se danas pokazao kao jedna velika prazna glava.

Mlađi pripadnici tek razvijenih Red army, bili su dio publike koja je dolazila na koncerte...kao individualci podržavali su sve što im se nudilo.

Svi ovi ljudi zapravo su na svoj način željeli drukčiji, još bolji Mostar. Grad koji prije svega nije dosadan i samozaljubljen, a to je svakako jedna dobra mladenačka želja.

3. Važne lokacije u gradu: Gdje ste se okupljali i izlazili, koja su mjesta bila narocito značajna za alternativnu scenu?  Gdje su odrzavane probe, a gdje nastupi? Kakvi su bili odnosi sa scenom u drugim gradovima?

Najprije treba naglasiti najvažniju stvar, a to da nije postojalo nikakvo organizirano mjesto za okupljanje. Postojali su jedino otvoreni prostori Starog grada, parkovi i pojedini kafići koji su bili tolerantni.

Vježbalo se gdje se stiglo ili moglo. Postojala je scena Doma mladih gdje su se ponekad znali dogoditi «lutajući» nastupi, pa iako je to bio glavni prostor za sviranje, nije imao kontinuitet. U Dom mladih lokalni alternativci nisu imali pristup dugo vremena. Ostao im je grad. Svakodnevna i noćna migracija na otvorenom u svako doba godine.

Glavno mjesto gdje su se alternativci okupljali bila je legendarna Ćoša, u stvari jedna posve neobična «agora». Čoša je bio prostor na otvorenom u Starom gradu, ispred Tabhane, koji bi zaživio kada bi se magaze zatvarale. Ondje bi se mladi punkeri, alternativci i ostali zavlačili, zauzimali stolove i stepenice i kretala bi neprekidna žustra rasprava o muzici; dogovori, prijedlozi, podrške, rasprave među zagriženim fanovima različitih stilova. Paralelno je pored njih, posebno vikendom, prolazilo more ljudi, pripadnika «mainstreama».

Druga takva otvorena mjesta bili su nekad Gospin park pored Franjevačke crkve i plato na Bulevaru preko puta, Fontana ispred Doma zdravlja i ponekad Partizanski spomenik. Nastupi su se još znali održavati u Klubu studenata u Studentskom domu na Bijelom Brijegu i naravno po školskim aulama.

Kako su 9o-te otpočele, danas paradoksalno izgleda, stvari su postale nešto lakše. Počeli su se događati redovitiji koncerti; gostovanja izvana kao i nastupi lokalnih bandova.

Na kraju je i Dom mladih postao tolerantniji. Na Alternativnoj sceni čija se dvorana nalazila sa stražnje strane Doma mladih, koncerti su postali redovitiji.

Pojavili su se i ugostitelji koji su dopuštali ovakav stil kod posjetilaca. Takve su kafane bile ona «Kod Duške» u Tabhani, «Garden» (današnja «Stolica»), te «Zona sumraka», danas nepostojeći kafić u Šantićevoj ulici, te kafana Lutkarskog pozorišta u Brankovcu.

U to je vrijeme je bio posebno važan muzički program, muzička večer nazvana «Alter ego» u Domu mladih koja je bila prvi organizirani pokušaj da se sustavno osigura redovna muzička večer s ovakvom muzikom. Razvijala se i privatna TV – Mostar je imao dvije na kraju 80.tih, a pojavio se i privatni radio koji je poceo promovirati klub Alter Ego, «Garden» i music shop Nenada Golubića – Goluba u Starom Gradu, a počeli su i prvi konkretniji planovi za pravi alternativni klub.

Uz rad RKUD Abrašević-a koji je oformio Omladinsku scenu i Mostarskog teatra mladih te poneke autorske pozorišne skupine, ove su inicijative bile posljednji pokušaj očuvanja nezavisne urbane kulture u gradu Mostaru.

Taj grad nikad nije bio življi nego u vrijeme svog neposrednog kraja.

  

I-NK-80-90-6

1. Za početak, možete li kratko opisati vašu ulogu kada je u pitanju nezavisna kulturna scena u Mostaru: Koja vrsta aktivnosti je u pitanju (teatar, likovna umjetnost, muzička scena, mediji, film, itd)? Kako i zašto je došlo do vašeg uključivanja u kulturnu scenu Mostara? 

Muzika je bila, definitivno, aktivnost na koju smo dosta trosili vrijeme. Par puta tjedno bi se nalazili kod Lobe u njegovoj staroj kuci, u podrumu, u kalemovoj. Moja uloga je bila marginalna i zanemariva. Kako sam znao talijanski, neke pjesme bi recitirao na talijanskom...

2. Nezavisna kulturna scena: Mozete li dati kratak opis tadašnje alternativne scene u Mostaru?
Da li ste bili povezani (kroz saradnju ili druzenje) s drugim umjetnicima i kulturnim radnicima (likovnim, pozorisnim, itd) i na koji nacin? Koliko je tesko bilo funkcionisati u tadasnjem Mostaru kao pripadnik alternativne scene?
Znam da su metalci bili dobro jaki...Zemljotres, Otisak srca...

3. Subkulture u Mostaru: Možete li navesti primjere subkulturnog udruživanja u Mostaru? Koji su to i kakve medjusobne odnose su imali? Mozete li dati komentar na stilove oblacenja i obrasce ponasanja medju njima?  Mozete li dati odredjene primjere subverzivnog ponasanja (masovne tuce, vandalizam, itd)? 
U principu, ne smatram da su subkulture bile znacajno zastupljene. Bili su metalci na jednoj strani i svi ostali na drugoj strani. 

4. Važne lokacije u gradu: Gdje ste se okupljali i izlazili, koja su mjesta bila narocito popularna za alternativnu scenu?  Gdje ste odrzavali probe, a gdje nastupe/predstave/izložbe? Da li ste nastupali/izlagali u drugim gradovima u Jugoslaviji i inostranstvu? 
Kakvi su bili odnosi sa scenom u drugim gradovima?

Izlazilo se u Stari grad, do 85. na lijevu obalu (Kujundziluk, Koscela i taj zidic) a od 86. pa nadalje na desnu obalu starog grada (Tin, Tomato, u Rine, ulevar...). Bilo je lijepo i sjesti na Rondo kada se svi kafici zatvore. 

I-NK-80-90-7

Moja uloga ? Pa ustvari ja sad, sa ove tačke gledišta, nakon toliko godina smatram da sam kao posljednji  Predsjednik Muzičke omladine tadašnjeg grada Mostara prvi pokrenuo neku združenu muzičku scenu grada, koja je do tada bila rasparčana i bez neke mogučnosti  da se pokrene u bilo kojem smjeru sem ustajale šeme pojedinačnih nastupa tu i tamo,čaršijskih priča,sujetnosti...da izvučem nas,  tadašnje ’’nove klince’’ iz sjenke starih bendova koji su opet držali primat nad svirkama, koje nisu ni bile tako česte a i kada bi se dogodile ne bi donosile ničega novog, autorskog. E pa baš taj detalj autorstva je mene zanimao,pošto sam se i sam s njim ’’hrvao’’ a ’’gonimo’’ se i dan danas, te sam imao silnu želju a i entuzijazma da svi oni koji misle da imaju nešto da kažu to i urade. Bilo je puno sumnjičavih,bilo je dosta ’’barikada’’ opravdavajući svoje ’’graktanje’’ tobož prepoznatljivom za to vrijeme mostarskom prepotencijom i netrpeljivošću između bendova, ali uz ogromnu podršku tadašnjeg  Predsjednika Omladine grada Denija Behrama, LOM-a (list omaldine mostara) te Marija Vrankića i Miće Buhaća, koji su pored LOM-a bili aktivni novinari Radio Mostara, kao i Alme Fazil muzičkog urednika radija i prostorima u njihovim emisijama uspio sam da dobijem neku minutažu te osmislio nešto što se zvalo DEMO HAUBICA na čijoj top listi je bio svako ko je posjedovao i poslao demo snimak i čiji rang je isključivo određivalo glasanje slušaoca. Mislim da je to bio prvi put u istoriji Mostara da se za istim stolom nekih Omladinskih prostorija nađu svi bendovi. Potom smo dobili konačno Dom Mladih, solidnu opremu za scenu i počele su svirke...Moj bend nikada nije zasvirao nešto da ne bude ’’zloupotreba službenog položaja’’ i nekakvih priča o ’’šteli’’ a više zbog toga što nisam smatrao da smo dovoljno uvježbani niti da smo spremni da na pravi način kažemo ono što sam htio. Stvarale su se ozbiljnije pjesme,ozbiljnije sviralo, počelo je nešto bivati bitno, što je do juče bilo negdje daleko od ustaljenih, standardnih gradskih priča...Barem za tu populaciju koju je zanimala mjuza a ona ni u kojem slučaju nije bila brojčano zanemarljiva. Mostar je u to doba ’’patio’’ za tonskim studijom. Snalazili smo se kako smo znali...Sarajevo,Beograd,Zagreb,Split...Potom smo u okviru mog benda SVEČANA AKADEMIJA zahvaljujući Aksoj Atilli- gitaristi (sadašnji  ZOSTER) i Senadu Peci -bubnjaru oformili nekako demo-studio, snimali bendove, potom ’’sklepali’’ prvi privatni radio koji je doduše emitovao na tom početku samo muziku ali su nam konobari po kafićima bili zahvalni jer nisu morali, pored ostalog posla, još i okretati kasete, pa smo zatim bili i tonska podrška i pogon za snimanje džinglova i muzičkih reklama prvoj privatnoj televiziji ’’AS’’... Sve u svemu,da skratim, Mostar je počeo da obogaćuje svoju kulturnu scenu i polako je podiže na nivo iznad ’’učahurene konzervativnosti’’. Bili su to spori koraci,ali su se dešavali što je najbitnije sve dok nije došao ’’ružan san’’...

Vršili smo probe posvuda gdje bi to moglo biti moguće. Po šupama, podrumima,vešarvicama, po prostorijama mjesnih kancelarija, učionicama, u prostoru MOSTARSKIH KIŠA... Moj bend je nakon svih tih lokacija probao u prostoru iza Doma mladih i bili smo na korak do snimanja prvog albuma...Sjećam se da mi je bilo simpatično dok sam jednom sa Avenije krenuo na probu i kada sam usput iz jednog podruma čuo da neki bend svira jednu od mojih pjesama...Neki bendovi su se raspadali,neki sastavljali ali je na kraju došlo do ’’brušenja’’ i Mostar je iznjedrio odličnih par bendova čija imena ne bih spominjao čisto iz razloga da se neko ne bi našao uvrijeđen ako ga ne spomenem.

Svirao se pop, pop-rok, malo bolje od metala ili treš-metala koji je tek bio u povoju, pojavili su se i ’’elektronski’’ pojedinci, pank slabo. Normalno da je svako ’’okretao vodu na svoj mlin’’. Opstajalo je ono što je neko htio da čuje...

Nije bilo pretjerane inicijative oko saradnje između kulturnih scena, možda nešto pojedinačno,svaka je držala svoj ’’sektor’’ misleći da to najbolje radi.

Izlazilo se standardno: Stari, Bulevar,Fejićeva,Rondo,Abrašević, kasnije se pootvaralo ’’svašta’’ pa kud koji... Ja u Mostaru , tog vremena, ne pamtim trenutke nekakvog vandalizma, masovnih tuča ili tome slično... Možda pokoja oko stadiona, ili ja nisam izlazio na takva mjesta ili nisam ’’dobro’’čuo... U Mostaru je uvijek bilo teško nešto sakrit’, znaš, imali smo osjećaj da se svi znamo. Postojao je nekakav kodeks ponašanja, a i sam grad je bio takav da pored tolike ljepote ne misliš puno o ničemu drugom sem na ljubav i mir, barem je to moje mišljenje. Napominjem da je ovo bio period prije dvadesetak godina i jače....

I-NK-80-90-8

Malo ću pokušati da se vodim tvojim pitanjima da bih se prisjetio Mostara iz tog vremena i događaja za koje me pitaš.
Ako ću govoriti o mojoj "umješanosti" u Alternativnu scenu Mostara, onda je najbolje da se držim perioda od 1987 do 1990 godine kada sam i bio najaktivniji u svemu tome.
Svako o nekom "svom vremenu" govori na najbolji način, ali sigurno je da baš kraj 80-tih bilo zlatno vrijeme subkulture u ovom gradu. To je bilo vrijeme u kojem je aktivno sviralo više od 30 bandova, postojalo nekolko kazališta i plesnih grupa...
Što se muzike tiče, dosta se svirao metal, naravno odmah se sjetim grupa Vulkan, Monolith i Zemljotres i mainstream koji je bio vrlo prisutan, ali i dobar. Sigurno si čula za Šareno Kamenje, Uniju, Ime Ruže, Otisak Srca, Urbano Jutro i mnoge druge....
Naravno, pošto ipak govorimo o alternativnoj sceni tog vremena, moramo reći da je najpoznatija grupa u to vrijeme bila Ženevski Dekret na čelu koje je bio Nenad Golubić Golub, jedan svestrani mostarski panker, a kroz nju su prošli i Đovani Đoka Ćorić, Koka Zovko, Adem Habibija i još neki ljudi. Toj sceni su pripadali još i Quasimodo (dobar band koji nije stigao mnogo nastupati i napravio je tek nekoliko demo snimaka), Der Kollektiv (moj band, elektronika sa psihodeličnim đirom), Fontanit (sigurno si čula za Kondora), Sretna Djeca (Huso i ekipa)...
Ne bih volio idealizirati to vrijeme i atmosferu u gradu, ali stvarno se ne mogu sjetiti da je među nama, bez obzira na pravac kojem smo pripadali, bilo nekih trzavica ili sukoba. Kako su u to vrijeme u gradu postojala tek dva mala demo-studija (jedan u vlasništvu Ranka Kovačevića, a drugi Mire Pandura) nije bilo nimalo neobično da ponekad nekom bandu priskočiš u pomoć i odsviraš dionicu na demo-snimku. Naravno, često je bilo i posuđivanje instrumenata za probe i nastupe...
Što se nekih suradnji i druženja između pripadnika raznih "branši" tiče, naravno da je bilo toga. Dobar dio ekipe se kretao u glumačkim krugovima... nažalost, sada se samo mogu sjetiti LIK-a, MTM-a, ekipe oko Hareta Rešića (Šareno Kamenje), bila je tu djevojka po imenu Tea Alagić...
Sjećam se, na primjer, da sam jednom prilikom radio muziku za predstavu "Moskva-Petuški", koju je za LIK režirao Nedžad Maksumić. Bio sam vrlo zadovoljan svojim poslom, a takve "suradnje" nisu bile ništa neobično u to vrijeme.
Dok nisam zaboravio... u Mostaru je postojala i mala jazz scena okupljena oko Miljenka Koka Topića, Bote i Krpe. Sastajali su se u Kokovoj kući u Muštovićevoj ulici, a jazz se mogao ćuti ljeti u caffe-u Lutkarskog pozorišta, Zoni Sumraka i još nekim mjestima...
Krajem 80-tih u Mostaru se uglavnom sviralo na Alternativnoj sceni Doma mladih. To je bio jako dobar prostor za to vrijeme sastavljen prvo od male, a kasnije i od velike sale... Naravno služio je i za gostovanja, tako da je tu nastupao i Laibach, Leb i Sol, Ekatarina Velika, Disciplina Kičme (legendarni prekinuti koncert) i ko sve ne...
Probe su se držale na raznim mjestima... Sad se ne mogu sjetiti, ali sviralo se u ona dva stančića iza Doma mladih, u staroj II osnovnoj, po podrumima (kao kod nas u Kalemovoj) i na još dosta mjesta. Suradnje među gradovima je bilo, ali to bi ti Golub mogao puno bolje ispričati (npr. KBO iz Kragujevca i razni pankeri iz Slovenije). Sjećam se da su nam često dolazili i momci iz Čapljine i neki mainstream band iz Stoca, a mislim da su se metalci družili sa sarajevskim metalcima, tipa Bombarder, ali se toga baš ne sjećam...
Kao što se može vidjeti, razne subkulturalne skupine su se dosta dobro slagale, nikakvih tučnjava u to vrijeme nije bilo i bilo je sasvim ugodno "živjeti na mostarskim ulicama" u to vrijeme. Sjećam se samo dana kad je u "Rock-u" izašla cenzura mog demo materijala koju je napisao Branimir Lokner, jako "važna faca" u to vrijeme. Te večeri su mi u gradu prilazili ljudi i čestitali, bez obzira na to da li su pankeri, metalci ili totalni pop...
Mjesta na koja se izlazilo bila su, uglavnom, vezana za Stari grad... Dakle, prije svega "Vakuf", državni restoran preko puta "Gunge", onda svakako "Tin" i svi ćepeneci oko njega, Neskova slastičarna, Joja, legendarna Duškina kafančica u tabhani iz koje se nije izlazilo kad se zaključaju vrata... Kasnije su došla i neka druga mjesta, ali ta su mi ostala u sjećanju kao najdraža...

I-NK-80-90-12

Bio sam dio likovne scene u gradu. Značajno mjesto okupljanja bio je Dom mladih, Komadinina kuca, na Lenjinovom setalistu. U galeriji Doma mladih sam imao prvu izlozbu 1974 god. kao srednjoskolac, aktivni  su  bili u Domu mladih  Foto klub, Teatar mladih, mladi pjesnici... Svi su bili ukljuceni u nesto, mladi su se skupljali po interesovanjima, radili su se projekti zajedno, npr. ja sam radio scenografiju za Teatar "Lik".

Ne mislim da je bilo tesko funkcionirati . U Domu mladih i u Savezu socijalisticke omladine bili su nasi prijatelji i poznanici (Mostar je i tad bio mali grad, svi smo se znali). Sad to zvuci onako, ali nije bilo nekih konflikata. Npr. ja sam bio dio, ako se tako nesto moze reci, hipi linije (kosa, trava i tako), ali nije bilo problema niti sa prijateljima, a ni sa policijom. Bilo je puno tolerantnije i slobodnoumije nego danas. I naivnije, naravno. 

Skupljali smo se u diskoteci kultnog Doma mladih, Modisku, ustarom gradu (Tin), Pecina.  JKad se sve pozatvara svi smo isli na Rondo i sjedili, pili, pusili, cavrljali po cijele ljetne noci.

Islo se i na Masinac, Studentski dom, Abrasevic. Tamo su bile rock scene, za lokalne grupe  (Crni leptir, Most, TNT...) u kojima su svirali nasi prijatelji (za Most sam radio i scenu , mislim 80-te). Slusala se progresivna muzika, uglavnom u disku, ali bilo je toga i po kvartovima, npr, na Strelcevini, u Šanticevoj raja su u podrumima zgrada napravila diskoteke. Slusali su seTthe Doors, King crimson, Pink floyd (rani), Soft machine, mogao bih nabrajati do ujutro, ali slusala se i poezija u diskoteci, na sentisu (Rade Šerbedjija, Rale Damjanovic) . Komercijala se nije pustala. Posle dolaze Azra, Film, Šarlo akrobata, Ekatarina velika... 

Nije bilo tako drasticne podjele na mainstream i ostale. Tuca je bilo ali uglavnom zbog djevojaka. Bilo je razlike u oblacenju (sminkeri- hipi), ali nije bilo neki sukoba. Na festama, u disku, u starom gradu, sve je to bilo izmijesano.

Znacajna za likovnu scenu grada je bila grupa "Eustahije"(bila je kratka zivota, istina), ali to je bila jezgra koja je sa izlozbama i perfomansima (pomjeranjem od slike ka drugacijim vizualnim izrazima)  promijenila  pardigmu sto se tice umjetnosti u gradu (a bogami i sire), a grad je imao sluha za nasu generaciju. Gospodin Ekrem Krpo, predsjednik izvrsnog odbora u opstini je omogucio da cijela grupa dobije ateljee u Drugoj osnovnoj skoli (sadasnji Pavaroti centar). Poslije smo imali atelje u staroj Opstini. Galerija sa Dadom Miladinom je bila otvorena uvijek  za nas. Aktivna je bila igalerija PKK (prve knjizevne komune) u starom gradu. Tu smo Zlatko Melcher i ja radili perfomanse, 83. ili 84. god. Galerija novog Doma mladih za vrijeme Inge Dragoje na Radnickom univerzitetu (danasnji Kosaca) je bila odlicna sa puno gostovanja umjetnika iz zagreba, beograda, sarajeva...

Danasnju scenu slabo poznajem. Kulturna slika grada je potpuno drugacija (bez kina, diska, doma mladih...), sve sto vidim je komercijalno i uglavnom neinteresantno.

Zaboravio sam reci da je za nas bio znacajan Lom (list omladine mostara), u svom prvom broju napravili su intervju sa gospodinom Mesicem, a posle sam malo i pisao za njih o likovnim dogadjanjima u carsiji.