Dokumentarno-istraživački arhiv ... i živjeli su sretno do kraja života temelji se na analizi graničnih područja u društvu, kulturi i umjetnosti Mostara, koja se javljaju na intersekcijama popularne kulture i nove i eklektične umjetničke prakse 80-ih godina XX vijeka, s posebnim akcentom na proučavanju nezavisne kulturne produkcije, subkulturalnih grupacija, i tzv. „niske kulture“, kako bismo pokušali pojasniti šta su ti tokovi bili, kako ih možemo razumijevati i interpretirati danas i kako bismo otpočeli njihovu kanonizaciju u zvanične istorijske tokove.
Pripadnici
različitih ”subkulturalnih” stilova tog vremena uglavnom su bili usmjereni na
alternativnu / nezavisnu kulturu koja je najčešće odbijala pristati na model/e
komercijalizacije tržišta, i temeljila se na idejama nastalim unutar
vrjedonosnog spektra ideologije anarhizma, aktivizma, ”uradi sam kulture”, te
naslijeđa društvenih pokreta s kraja 60-ih i 70-ih godina (ekologija, ženska i druga
pitanja ljudskih prava i sloboda predstavljala su primarna polazišta
djelovanja).
U nedostatku prostora u kojima bi
mogli prakticirati ovakve kulturne i umjetničke prakse, bilo kao izvođači i
organizatori ili kao publika, jedini način stvaranja takvih „džepova otpora“
bio je u samoorganiziranom djelovanju pojedinaca i grupa, stoga je veoma teško
govoriti o postojanju jedne koherentne scene i adekvatno je definirati. Koliko
su slični, a koliko različiti pojmovi poput „subkultura“, „kontrakultura“, „alternativna
kultura“, „kultura mladih“, „rock kultura“, „rave kultura“, to ovisi o našoj
definiciji, no činjenica je da u suvremenoj sociologiji i ne postoji opća
suglasnost o tim definicijama i da se pojmovi koriste različito. Na osnovu
istraživanja koje smo sproveli kroz formu intervjua, smatramo da je u lokalnom
kontekstu najadekvatnije govoriti o alternativnoj kulturno-umjetničkoj
produkciji pod kojom apriori podrazumijevamo
aktere koji su bili dio muzičke scene 80-ih godina u Mostaru.
Nije bilo riječi o sceni vezanoj striktno za jednu vrstu muzike,
nego zapravo „kući“ za sve vrste stilova. Mostarski „alternativci“ većinom su
imali suvremene stavove i ukus, dakle, bili su u toku sa zbivanjima, bili su
„in“. Slušalo se i sviralo svašta, pokrivali se svi stilovi koji jesu ili se
dodiruju s alternativnom muzikom - hard
core, metal, noise-rock, punk rock, industiral, dark ambient, garage-rock,
electirc body... No, to je za većinu još uvijek bio period traženja vlastitog
zvuka. Pojavila se i potreba za crossoverom, za miješanjem stilova, koji će tek
kasnije, u 90-im godinama postati sveprisutan i popularan, a njegove
interakcije su vidljive i danas... Bandovi koji su se potvrdili, ili makar bili
prisutni u kontinuitetu su: Ženevski dekret, Kvazimodo, Monolit, Screamin Yo,
Sretna djeca, Zvanična verzija, Fontanit, Black foot, Der Kollektiv...[1]
Prodor new wave muzike koji je uslijedio
nakon punka bio je eklektičan, obraćao se široj publici, bio dobrim dijelom
komercijalan i nudio niz raznovrsnih praksi u muzičkim posredovanjima života. U
većin rock enciklopedija punk završava krajem sedamdesetih, svega dvije do tri
godine nakon što je (1976) započeo, iako je za naše istraživanje prihvatljiviji
identifikacijski val s punkom koji nastaje kasnije, kada ga je zvanična kritika
otpisala. U domaćim uvjetima, pjesme koje su nastale početkom osamdesetih
unutar punk / new wave eksplozije, pronašle su mnogo širu publiku od „straight
punkerskih“ skupina koje su radikalno odbijale hippie image i upotrebljavali
slogane poput onih „bolje da nosiš kratku kosu“ i „I never trust a hippie“ . Ljut
na fetišiziranje punk simbola u ponašanju i stilu, hard-core uvodi pluralizam
imagea, vraćajući između ostalog ponovo dugu kosu i šire kontrakulturno
naslijeđe „mira i ljubavi“, uz duplo ubrzaniju i „agresivniju“ muziku od punka.
Hard -core
je u sebe inkorporirao eksplicitini politički angažman, stoga autori knjiga o
punku poput Craiga O'Hare hard-core smatraju sastavnim dijelom punka i
zajedničke, prepoznatljive scene koju katakterizira pobuna, provokacija i
otpor, u lepezi od dadaističkih i situacionističkih eksperimenata i spajanja
umjetnosti i svakodnevnog života, adolescentske pobune protiv roditelja,
institucija, autoriteta, preko „postajanja svojim“ i borbom da uradiš svoju
stvar, do raznovrsnih oblika artikulacije anarhističkog pokreta i punkerskih
aktera ekoloških, feminističkih, vegetarijanskih i squatterskih pokreta. U
procesu fragmentacije i miješanja u okvirima hard-core scene pojavio se i
specifičan pravac „straight edge“, koji nastupa s radikalnim odbijanjem
alkohola, pušenja, svih droga, mesa i seksizma.
Jako puno za
aktivnosti i povezivanje alternativne scene je učinio lider „Ženevskog dekreta”
Nenad Golubić Golub, koji je vrlo vrijedan i inteligentan čovjek, a pritom
(nije nebitno) vrlo neporočan (u okviru HC pokreta postojala je jedna vrsta
ideologije - "straight edge", koja je nalagala trijeznost,
umjerenost, a također vegetarijanizam i socijalni angažman).
Važno je naglasiti kako je punk, po
mišljenju kritičara bio prvi domaći pokret, akter koji nije kasnio za svjetskim
tokovima niti ih je imitirao. Kada govorimo o specifičnom kontekstu
Jugoslavije, onda se treba voditi računa o različitim intenzitetima i
različitoj dinamici kojom se odvijao ovaj proces u manjim i većim sredinama (u
kojima se pojavljuje prva prava alternativna scena, klubovi, diskografija...) Punk
je ovdje, kao i drugdje, ukinuo distancu između izvođača i publike, omogućio
ponovo osjećaj pokreta, kada svaka ulica ili garaža u susjedstvu ima svoj band.
Probe su bile svuda po
gradu. Gdje je neko imao podrum, sobu, ili bilo kakvu prostoriju u koju se
mogao ubaciti bubanj... Vježbalo se gdje
se stiglo i moglo. Postojala je scena Doma mladih gdje su se ponekad znali
dogoditi „lutajući“ nastupi, pa iako je to bio glavni prostor za sviranje, nije
imao kontinuitet. U Domu mladih lokalni alternativci nisu imali pristup dugo
vremena. Ostao im je Grad! Svakodnevna i noćna migracija na otvorenom u svako
doba godine.
Prostorije današnjeg „Pavarottia“ također su predstavljale mjesto
u kojem su bandovi probali (to je bila totalno drugačija priča od današnje) –
unutra su bile prostorije koje niko nije koristio i ko bi prvi zauzeo neku
prostoriju stavljao bi katanac i lanac i „zauzimao“ ... Nastupi su se još znali održavati u Klubu studenata u
Studentskom domu na Bijelom Brijegu i naravno po školskim aulama.
Uronjenost punka i novog vala u svoju
sredinu i njene specifičnosti, i do tada neslućeni oblik političkog angažmana
(onog kojeg na Zapadu nalazimo za vrijeme studentskih pokreta 60-ih), otvorene
kritike sistema i govora o konkretnim, svakodnevim problemima života, donio je
probleme s cenzurom pjesama, a katkad i napet odnos s vlastima.
Vlasti nisu voljele punkere i oni su zasigurno imali neprijatnih
susreta s policijom. Ipak, ne može se govoriti o nekim strašnim represijama,
jer je krajem osamdesetih jugoslovenski socijalizam jako „popustio“, znači
generalno nije bio represivan prema kulturi.
Svi ispitanici zapravo tvrde kako ne znaju
za primjere subverzivnog ponašanja kod pripadnika alternativne muzičke scene,
kako su rijetko kada vidjeli i tuču, a ni vandalizam nije bio nešto što se
radilo planski, niti iz zadovoljstva. Više su se trudili da se što bolje
provedu, da se zadovolje (droga, sex), stoga su vandalizam i tuče stajali na
opozitnoj strani u odnosu na njihova ideološka načela i uvjerenje.
... bili smo mi i oni“, i to je bila jedina prava podjela –
konzervativno i moderno, primitivno i neprimitivno, staro i mlado, roditelji i
djeca, oni koji nešto žele i oni koji nešto brane. Većih sukoba s autoritetima
i manifestacija mržnje na organiziranom nivou nije bilo, prije svega jer su
pozicije bile jasne. U predratnom Mostaru princip transgresije je bio vrlo
prisutan, možda i nenamjerno – kao da ste bili negdje drugdje, vjerojatno ste i
morali tako postupati kako vas svakodnevnica ne bi progutala. Samo je takav
stav mogao izroditi neophodno samopouzdanje... Ako je i bilo sukoba oni su više bili
socijalni, tj. kvartovski, uličarski. Nije bilo organiziranih, mržnjom
ispunjenih sukoba između neosviještenih skupina. Vandalizam i masovne tuče tada nisu postojale.
Vandalizmom bi se npr. smatralo kada bi neko na zidu napisao. “Dole crvena
buržoazija”.
Zanimljivo je primjetiti kako se
postojanje pripadnika alternativne scene u prvoj polovini osamdesetih nije provjeravalo
čitanjem rock-štampe, nego obilaskom parkova
i parkirališta po naseljima.
Najprije treba istaći najvažniju stvar, a to je da nije postojalo
nikakvo organizirano mjesto za okupljanje. Postojali su jedino otvoreni
prostori Starog grada, parkovi i pojedini kafići koji su bili tolerantni.
Glavno mjesto na kojem su se alternativci okupljali bila je legendarna „Ćoša“, ustvari jedna
posve neobična „agora“. Ćoša je bio prostor na otvorenom u Starom gradu, ispred
„Tabhane“, koji bi zaživio kada bi se magaze zatvarale. Ondje bi se punkeri,
alternativci, i ostala omladina zavlačila, zauzimala stolove i stepenice i
kretala bi neprekidna žustra rasprava o muzici; dogovori, prijedlozi, podrške,
rasprave među zagriženim fanovima različitih stilova. Paralelno je pored njih,
osobito vikendom, prolazilo more ljudi, pripadnika „mainstreama“.
Druga
takva otvorena mjesta bila su također Gospin park pored Franjevačke crkve i
plato na Bulevaru, fontana ispred Doma zdravlja, a ponekad i Partizanski
spomenik.
U samim počecima punkeri su hodali gradom, slušali muziku preko
walkmena, pili po parkovima, išli po obližnjim gradovima tražeći
istomišljenjike, šarali grafite i sl. Poslije je bila faza odlazaka u MO disco. Postojala su mjesta gdje bi se
omladina puno češće viđala, puno više susretala nego danas. Naravno to je bio
Modisk 88, disko klub u koji se izlazilo, a koji je danas ruševina... Sjedilo
se ispred starog Doma mladih na šetalištu (zgrada bivše Univerziske biblioteke),
zatim „Cedam“, „Dom mladih“ i „Alternativna scena“ na Rondou. Stoga se može
reći da je bilo mjesta za razgovor, ljudi su više komunicirali, počela se
slušati drugačija i nova muzika. Dosta vremena provodilo se u podrumu
Medicinske škole, to su bile prostorije Mostarskog teatra Mladih i održavale su
se projekcije filmova, igrale predstave. Jedno vrijeme je to bilo aktualno
mjesto gdje bi ljudi navratili prije ili poslije „izlaska“.
Zbog svog „vrištećeg“ imagea (irokeze
i punk „nakostriješene“ frizure, poderane jakne, stari sakoi, obojeni
pramenovi, pseće ogrlice oko vrata, lanci, ziherice po odjeći ili probodene
kroz uho, jako sužene hlače, bedževi s imenima punk bandova, simboli anarhije,
znakovi skinuti s mercedesa itd.) punkeri su užasavali okolinu i bili predmet
stalnog ismijavanja. Publika je pljuvala na punk bandove na pozornici, kao i
oni na njih. Bili su kaotični i provokativni, sa stiliziranom netrpeljivošću
prema vanjskom svijetu.
Na osnovu sakupljenih podataka, možemo
zaključiti kako u lokalnom kontekstu većina mladih ljudi nije bila baš hrabra i ekstravagantna u svom izričaju. Neki se ipak jesu
trudili da izgledaju drugačije – nosile su se punk frizure s pola boce laka na
kosi, šminkalo se i sl. Ekstravaganto ponašanje i oblačenje je u redovima
punkera bilo norma (kao što je punk-look npr. bio široko rasprostranjen u
Londonu). No, treba naglasiti kako su estetske provokacije bile rjeđe nego na
Zapadu i često su preslikavale nesigurnost ili pak hrabrost pojedinaca radije
nego trend među mladima.
U osamdesetima su se u Jugoslaviji već jasno pojavile
socijalne razlike, razlike u kupovnoj moći između bogatih i siromašnih, i iako
je u radnjama preovladavala skomna socijalistička uravnilovka, omladina se
dovijala da nabavi odjevne predmete - statusne simbole, poput Levis 501 ili
Nike tena.
No, još uvijek je
postojao određeni broj ljudi koji nisu željeli da se legitimiraju samo imovnim
stanjem svojih roditelja, nego su smatrali da osobit način oblačenja odaje neki
njihov identitet.
Važno je bilo pobjeći i od uniformnosti, dostupna
roba je bila jednoobrazna.
Umjesto
zaključka iznosimo sljedeću hipotezu proizašlu iz analize sakupljenih podataka:
Sredina i druga polovina osamdesetih
zanimljiva je zbog toga što se na globalnoj razini paralelno odvijaju dva
procesa – fragmentacija i crossover, te se jasno formiraju zasebni izrazi i
autonomne scene, pri čemu svaki detalj, poput boje vezica ili načina na koje je
košulja zavezana oko struka, ima svoja jasna značenja; a na drugom dijelu šire
scene spajaju se stilovi unutar jedne pjesme, kao i akteri sa svojim imageima,
plesom i tipom ponašanja.
Važno je naglasiti kako proces
subkulturalizacije u lokalnom kontekstu nije tekao kao u Velikoj Britanjij ili
SAD-u, ali je s njim dijelio mnoge sličnosti. Neke od izjava aktera domaće
scene o vlastitom opredjeljenju, recimo za speed ili death metal, za hard core,
za garažni rock, za noise, za specifični crossover, ili brojne druge varijante,
sadržavale su pojmove identične onima
koje upotrebljava rock-kritika domaćih i stranih časopisa, etabliranih,
kao i potpuno podzemnih. Ne samo to, nego su neki od aktera odgovarali u
potpunosti obrascima poznatim iz britanske (birminghamske) sociologije
subkluture. Čak i kada su bili u potpunosti prožeti lokalnim karakteristikama,
akteri subkulturnih stilova druge polovice osamdesetih mogu poslužiti kao
primjer za udžbenik sociologije,
ilustriran fotografijom ideal-tipskih modela punkera, metalaca (sa svim razlikama
koje dijele podstilove), darkera, šminkera, nogometnih huligana, i dr.,
uključujući i „crossover“ modele...
Promišljanje o
nezavisnoj kulturi i umjetnosti 80-ih, u svijetu u kojem je lakše zamisliti
njegov kraj, prije nego kraj kapitalističkih proizvodnih odnosa, direktno
određuje i uvjetuje kompleksnost naše pozicije u kojoj alternativnu kulturu ne
smijemo tumačiti kao „dato“ stanje i statičan stil, nego kao aktivnu borbu i
političku strategiju. Danas, možda više nego ikada prije, vrijede riječi
Waltera Benjamina kako se estetizaciji politike valja suprotstaviti snažnom
politizacijom estetskog!
[1] Svi citati u tekstu preuzeti su iz intervjua koje smo za potrebe ovog
istraživanja vodili s pripadnicima/icama alternativne scene Mostara.