(RE)COLLECTING MOSTAR - ARHIV: INTERVJUI - POZORIŠNA SCENA, 1980-1990.

Izvodi iz intervjua sa predstavnicima pozorišne scene u Mostaru u periodu 1980.-1990.

(Intervjui su rađeni anonimno u periodu mart - juni 2011. godine)

Privremeno pozorište, predstava "Ekumena"

Privremeno pozorište, predstava "Mit o postanku svijeta"

Teatar Lik

I-NK-80-90-1

1. Za početak, možete li kratko opisati vašu ulogu kada je u pitanju nezavisna kulturna scena u Mostaru: Koja vrsta aktivnosti je u pitanju (teatar, likovna umjetnost, muzička scena, mediji, film, itd)? Kako i zašto je došlo do vašeg uključivanja u kulturnu scenu Mostara?

U periodu koji ti istrazujes ja sam puno vremena provodio u MTM - Mostarski Teatat Mladih. Tu sam imao dobre prijatelje, bavili smo se i pozoristem, nekim textovima koje inace vjerovatno i ne bi okupirale moju paznju u mjeri u kojoj jesu, jer smo predstave pravili, analizirali i sami u njima igrali. U to vrijeme sam se predstavljao kao 'glumac'.

2. Nezavisna kulturna scena: Mozete li dati kratak opis tadašnje alternativne scene u Mostaru?Da li ste bili povezani (kroz saradnju ili druzenje) s drugim umjetnicima i kulturnim radnicima (likovnim, pozorisnim, itd) i na koji nacin? Koliko je tesko bilo funkcionisati u Mostaru kao pripadnik alternativne scene?

Na jednoj strani mostarskog pozorista bilo je Mostarsko Narodno Pozoriste. I sam sam radio s Narodnim sezonu-dvije, i to je, po mom misljenju, bilo romanticno iskustvo u drustvu 'pravih' glumaca, cistacica koje su pravilie kafe, frizerke i make-up artists koji bi nas 'docjerali', a zaradili bi i nesto para. Na drugoj strani je bilo Privremeno Pozoriste (PP) - Maksumic, Salko Saric i drugi - pravo nezavisno alternativno pozoriste, i negdje u sredini je bio MTM.
U to vrijeme drzava je imala puno uticaja na sve sto se desavalo pa i na umjetnost. Nasa sreca je bila u tome sto uticajni politicari najcesce nisu marili za 'tamo neku djecurliju koji izigravaju intelektualce'. Ta cinjenica nam (MTMu) je davala (relativnu) nezavisnost.
PP je bilo vise 'drsko' u svojim ekspresijama. Neke od njihovih predstava su bile 'nerazumljive' generalnoj publici pa i politicarima. U to vrijeme politicari su se bojali svoje sjene a pogotovo mladih ljudi iz PP koji su cesto bili provokativni ili samo apsurdni, ali covjek se navise boji stvari koje ne razumije! PP je imalo malu generalnu podrsku i uzivalo veliki interes od mladih ljudi koji su htjeli nesto 'drugo', nesto nalik na Slovenacku kulturnu scenu (bend Laibach i slicno). Po mom misljenju PP je bilo sigurno alternativno i relativno nezavisno.
Lutkarso Pozoriste je bilo puno atmosfere i mostarci su ga mahom voljeli. Ljudi koji su radili s Lutkarskim su cesto bili povezani sa PP ili Teatar LIK.
Saradnja izmedju ljudi iz razlicitih pozorista je bila neminovna -Mostar je mali grad.

Rusmir Mesic - Rus je jedan od slikara koje sam poznavao. Njegovi radovi su bili vrlo nekonvencijonalni (za sredinu u kojoj je radio - Mostar).
Kolko ja znam nije bio popularan ali je bio i ostao pravi umjetnik koji daje 'kredit' Mostaru gdje god ode. Pitas 'koliko je bilo tesko funkcionisati u takvom sistemu?' Nije bilo tesko, bili smo to sto jesmo i 'funkcjonisanje' je bilo instinktivno, prirodno.

3. Subkulture u Mostaru: Možete li navesti primjere subkulturnog udruživanja u Mostaru? Koji su to i kakve medjusobne odnose su imali? Mozete li dati komentar na stilove oblacenja i obrasce ponasanja medju njima? Mozete li dati odredjene primjere subverzivnog ponasanja (masovne tuce, vandalizam, itd)? Kakav je bio odnos s državnim autoritetima, da li je bilo primjera represivnog djelovanja? Kako ste posmatrali pripadnike tzv "Mainstream" kulture i mjesta na kojima su se oni okupljali? ž

Ja bi 'Subkulturnu Scenu' poistovijetio sa 'Alternativnom Scenom' koju sam spomenuo gore.
Sto se tice izgleda (stila oblacenja) ljudi u to vrijeme, rekao bi da mladi nisu bili bas hrabri i extravagantni. Vecina ljudi je izgledalo onako kako bi malo uzbudilo tvoju baku i dedu ali bi i dalje s ponosom pricali o tebi susjedima. Neki se jesu trudili da izgledaju drukcije - nosio sam frizure sa pola boce laka za kosu, sminkao sam se i slicno. To vjerovatno ima veze sa mojim (emocjonalno nesigurnim) karakterom - uvijek sam zahtjevao paznju ljudi, bilo mi je (previse) vazno sta drugi ljudi misle o meni (cesto vaznije nego sta sam mislim o sebi) htio sam da sokiram (bez razloga) ... mislim da extrvagantno oblacenje nije bila norma (kao sto je punk-look bio siroko rasprostranjen u Londonu). estecke provokacije su bile rjedje nego na zapadu i cesto su preslikavale nesigurnost ili hrabrost pojedinca radje nego trend medju mladima.
Ja ne znam za primjere subverzivnog ponasanja, tucu nikad nisam vidio a ni vandalizam nije bio nesto sto bi ljudi radili iz zadovoljstva. Mi smo se trudili da se sto bolje provedemo, da se zadovoljimo, pa smo uvijek bili zainteresovani za droge i sex. Vandalizam i tuce su na suprotnoj strani spektra koji smo uzivali - to je upravo suprotno od onoga gdje su nasi interesi lezali.

4. Važne lokacije u gradu: Gdje ste se okupljali i izlazili, koja su mjesta bila narocito popularna za alternativnu scenu? Gdje ste odrzavali probe, a gdje nastupe/predstave/izložbe? Da li ste nastupali/izlagali u drugim gradovima u Jugoslaviji i inostranstvu? Kakvi su bili odnosi sa scenom u drugim gradovima?

Ja sam najvise vremena provodio u podrumu Medicinske skole, to su bile prostorije Mostarskog Teatra Mladih. Tu su se odrzavale i projekcije filmova, igrale su se predstave. Jedno vrijeme to je bilo aktuelno mjesto gdje bi ljudi navratili poslije ili prije 'izlaska'.
Meni najinteresantnije mjesto je bilo u basti Pozorista Lutaka. To je bila caffee-basta polu otvorenog tipa gdje je svak mogao doci ali nije svak dolazio. Ja sam to mjesto smatrao malo ekskluzivnim i rado sam tamo isao.
Mi smo igrali predstave po citavoj Yugoslaviji ali smo u Sarajevu par puta nastupali u mjestima koji su ostavljali utisak modernog vibrantnog mjesta gdje se 'stvari desavaju'. (na zalost sada se ne mogu sjetiti imena mjesta ali znam da je jedno mjesto u Sarajevu na glavnoj ulici i drugo mjesto negdje prema Ciglanama :)

I-NK-80-90-5

Radi se o čisto profesionalnom angažmanu.

Ja sam poslije povratka iz Italije, gdje sam četiri godine proveo kao glumac u Internacinalnom eksperimentalnom teatru u Rimu, došao u Mostar i radio kao glumac a pokrenuo sam i djelatnost alternativnog teatra „Privremeno pozorište“, gdje sam se angažirao kao glumac i reditelj.

2. Nezavisna kulturna scena: Mozete li dati kratak opis tadašnje alternativne scene u Mostaru? Da li ste bili povezani (kroz saradnju ili druzenje) s drugim umjetnicima i kulturnim radnicima (likovnim, pozorisnim, itd) i na koji nacin? Koliko je tesko bilo funkcionisati u Mostaru kao pripadnik alternativne scene?

Može se kazati da do pokretanja „Mostarskog teatra mladih“ ( isklučivo perod od 1974-1978), nije bilo ozbiljnijih pokušaja da se angažira u teatru na vaninstitucionalan način. Ali sa MTM-om je išlo kilavo zbog puno razloga, koji nisu tema ovog intervjua. Tek pojavom „Privremenog pozorišta“ krajem 1978. godine, Mostar je dobio prvi alternativni teatar. Kasnije izvjesno vrijeme djeluje i Teatar „LIK“. Neke velike suradnje nije bilo, mada su se uvijek svi rado odazivali pozivu na suradnju ako je trebalo, a druženja je svakako bilo.

Biti pripadnik alternativne scene uvijek i svuda je mukotrpna djelatnost ( i uižitak) tako da i u Mostaru nije bilo lako. Uvijek je bila prisutna socijalna kontrola, ali uvijek si mogao naći izlaza za iskazati kritičan stav.

Na stanovit način primjeri subkulturnog udruživanja, potkulture, gdje podrazumjevamo nivo ponašanja, obrazovanja i shvatanja pojedinih slojeva gradskog stanovništva koji je izvan prihvaćenog kulturnog nivoa, bile su navedene teatarske grupe ( vidi odgovor 2), Likovna grupa „Eustahije“ i htjenja znatnog broja muzičkih grupa u Mostaru koji su htjeli producirati tzv. mainstream muziku. Kao što su teatarske grupe htjele biti u prisnom odnosu sa senzibilitetom vremena kao i likovnjaci u grupi „Eustahije“, i na taj način kroz umjetnost pokušati reagirati i problematizirati brojna pitanja suvremenog života.

Stilovi oblačenja – uvijek su pokazivali izrazitu cikličnost. Kod mladih ljudi sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Mostaru,bilo je aktualno sve ono što je u odjevanju nuđeno kao uzor, pogotovo muzičkih grupa, to jest pop- rock idola, punk idola …, do neprolaznog džinsa kao odjeće „nesputanog“ mladog čovjeka.

Koliko se sjećam, masovne tuče, vandalizam i ostali oblici subverzivnog ponašanja, barem u Mostaru, bili su rijetka pojava. Sistem socijalističkog samoupravljanja imao je i svoje oblike socijalne kontrole, koja se što se tiče mladih, odvijala kroz djelatnost Saveza socijalističke omladine (SSO), ali i taj oblik kontrole je osamdesetih godina prošlog stoleća veoma oslabio.

Nisu postojala posebna mjesta okupljanja pripadnika tzv: Mainstream kulture, svi su se družili sa svima, a posmatrao sam ih kao refleksiju vremena u kome žive – drukčije nije moglo ni biti.

Mladi ljudi okupljali su se i izlazili svuda: kafići, diskoteke, Dom mladih… veoma popularan je bio Stari grad. Kao što sam naveo u odgovoru u pitanju br. 3 , nisu postojala posebna mjesta za pripadnike alternativne scene.

Probe, što se tiče Privremenog pozorišta, održavane su u Umjetničkoj galeriji BiH na Rondou i u dvorani Pozorišta lutaka. Ostali su probe održavali u Domu mladih, Centru za društvene aktivnosti mladih i Domu kulture na Rondou.

Predstave smo izvodili u dvoranama mostarskih pozorišta ili u otvorenim prostorima, zavisno od projekta. Nastupali smo na mnogim međunarodnim festivalima i u skoro svim većim gradovima bivše YU i Evropi. Iz iskustva Privremenog pozorišta mogu reći da smo, zahvaljujući ličnim kontaktima, imali izvrsnu suradnju sa značajnim alternativnim teatrima kao i razmjenu projekata.

5. Kakvo je vaše mišljenje o Mostaru danas, a naročito po pitanju nezavisne kulturne produkcije?

Mostar je danas uništen grad. Došlo je do velikog priljeva ruralnog stanovništva tako da je građanska kultura u potpunosti uništena. Nezavisna kultura, po mom dubokom uvjerenju,

ne postoji kao ni ona oficijelna. Ratom je sve uništeno – ostala je samo loša improvizacija polusvijeta u kulturi. Na tzv. nezavisnoj kulturnoj sceni ništa se ne događa izuzev teroriziranja javnosti od strane ambicioznih diletanata koji nemaju nikakvo pokriće za ono što „rade“. Na likovnoj sceni možda će budućnost ponuditi neke zanimljive pomake.

I-NK-80-90-11

Poceo sam se baviti pozoristem 1978. kada sam sa 17 godina postao clan MTM-a. Od 1980. sam clan Privremenog pozorista, nezavisne alternativne pozorisne grupe iz Mostara, a 1981. godine osnivam i Teatar Lik koji je u pocetku bio Teatar poezije Lik a kasnije samo Teatar Lik. U svim tim pozorisnim grupama bio sam glumac i ponekad i reziser, nekada bi to bile kolektivne režije a nekada samo moje, a najvažnije od svega je da su te predstave bile bez ikakvog ograničenja, koje nisu ni kontrolisane, ni nametane tako da smo mogli da radimo otprilike sve ono što smo željeli i voljeli. Važno je reći da su te zlatne 80-te imale svoju kolijevku u malo manje zlatnim 70-tim, kada su nastajali MTM, a književna omladina je počinjala da radi na jedan aktivniji način; ali sva ta priprema iz 70-tih zaista je 80-tih imala svoje zlatno doba.

Teško je to danas shvatiti ljudima koji žive u ovakvom vremenu, ali postojala su zaista vremena koja su bolje funkcionisala i u kojima se radilo na jedan prirodniji, normalniji i ugodniji način. Negdje sa našim osnivanjem Privremenog pozorišta 80-te i Teatra Lik 1981. nastala je jedna atmosfera u gradu koja je pogodovala razvoju kulture. Osim toga, u Mostar se sa studija na Likovnoj akademiji vratili i likovni umjetnici: Rusmir Mešić Rus, Mirsad Begović, Numan Huseinbegović, koji su također činili jednu grupu ljudi koji su zajedno s nama mogli da naprave drrugačiju atmosferu, mlađu atmosferu, plodniju kulturnu atmosferu u gradu. Oni bi bivali i scenografi naših predstava, zajedno smo s nekim drugim ljudima koji su se bavili muzikom pravili muziku za naše predstave, birali muziku za naše predstave, i sve to zajedni zaista je činilo jednu stvaralačku, pozitivnu atmosferu u gradu. Najljepše od svega je što smo tada mogli da putujemo. Mogli smo sa našim predstavama, posebno sa Privremenim pozorištem da učestvujemo na festivalima u Monte Karlu, Sarbrikenu u Njemačkoj, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, obišli smo cijelu bivšu Jugoslaviju s predstavom Ekumena, od Skoplja do Cankarjevog doma u Ljubljani, igrali smo na festivalima u Beogradu i u Zagrebu. Najrjeđe smo, zanimljivo, igrali u Sarajevu i uvijek nam je Sarajevo bilo najdalji naš grad, jer Sarajevo je bilo samodovoljno, a sve ono što je prelazilo granice bivše Jugoslavije; a mi smo biili takvi jer smo pobijedili na festivalu u Monte Karlu, što je za tu 85-u godinu bilo čudo neviđeno, pobijedili smo i na tim festivalima u Njemačkoj i Čehoslovačkoj. Bio je to zaista veliki uspjeh ali kada smo se vraćali, više bi pažnje bilo posvećeno tom našem uspjehu na recimo ljubljanskom dnevniku ili zagrebačkom dnevniku nego na sarajevskom televizijskom dnevniku. To nas nije ometalo, moglo nam je biti da radimo prilično dobre alternativne projekte. Privremeno pozorište je napravilo predstave kojih se i danas ljudi sjećaju: Ekumena, Mit o postanku svijeta, Pasji proces, koje su bile predstave koje su danas A produkcija, a onda smo ih radili mi kao alternativci. Danas bi bilo gotove nemoguće da teatarske kuće u gradu naprave tako veliki projekt. Teatar Lik u kojem sam više režirao i istovremeno glumio, činio je jednu nekontrolisanu grupu mladih ljudi, koji nisu podlijegali nikakvim pa ni umjetničkim ograničenjima i rasli smo radeći neke predstave u kojima je bilo i po 20-30 mladih ljudi, koje su upočetku bile više konceptualni performansi nego neka izrađena teatarska djela; da bi na kraju napravili dvije predstave Opsadno stanje prema djelu Petera Handkea koju smatram možda najboljom predstavom prije rata u Mostaru, te Moskva Petuškin prema tekstu Venedikta Jerofejeva, jednog samizdatskog sovjetskog književnika s kojom smo zaista postigli jedan uspjeh i to je predstava koja je dobila podijeljene pohvale i kritike publike. Sve su to bila vremena kada smo tražili i prostore za naš rad, pa smo tako jedno vrijeme radili i u baraci kod današnje Ekonomske škole na tzv. zapadnoj strani Mostara, gdje su nastale naše prve predstave. Kasnije smo preradili predstave u prostoru MTM-a u podrumu Medicinske škole, a neke predstave smo radili i na Alternativnoj sceni Doma kulture, današnjeg Doma Herceg Stjepan Kosača na Rondou.

(Kako ste se finansirali?) Mi sami nismo naplaćivali ništa, mada su to bili projekti za koje trebalo pronaći novaca i novci su se pronalazili jer je postojalo nekakvo redovno, mada malo finansiranje iz gradskog budžeta koji nas je pomagao i davao nam neke nužne cifre. Osim toga, nalazili bismo i sponzore, tako je to finansiranje prolazilo dosta lagano. Nismo se previše opterećivali time, kada nismo imali previše novaca, naše ideje bi se suzile na onaj dio koliko možemo i gdje možemo. To je normalno i dan danas i u profesionalnim pozorištima. Treba spomenuti da je u to vrijeme postojala i Književna omladina Mostara koja je izdala i dvadeset zbirki poezije mladih autora i to baš u tom periodu 1980-1990. Postojali su redovni konkursi književne omladine i prva tri ili četiri najbolje teksta bi bila nagrađivana izdavanjem zbirki. Ta se biblioteka zvala Idem i tako išli smo po svemu tome i snalazili se nekako. Slikari i vajari koji su se vratili sa studija osnovali su 80-tih godina likovnu grupu Eustahije, koja je bila sastavljena od Mirsada Begovića, Rusmira Mešića, Numana Huseinbegovića, Zlatka Merhela, Danila Pravice, koja je radila svoje performanse po ulicama i obogaćivala sliku tadašnjeg Mostara.

Vandalizam i masovne tuče tada nisu postojale. Ne zato što smo mi bili drugačiji i bolji, nego zato što stanje u ljudima je bilo bolje. Stanje u organizaciji društva je bilo bolje. Svi smo mi na neki način bili anti-kultura, anti u odnosu na ono što je bilo zvanično, pa smo tako bili i sub, pravili smo performanse koji zaista su bili na nivou pobune protiv društva. Imali smo mi problema sa tadašnjom Službom državne bezbjednosti kojoj to nije bilo drago ali mogu reći da nam nisu uspjeli ništa zabraniti. Željeli su da promijene nas ali ni to im nije uspjelo. Sve to je bilo moguće jer je u to vrijeme grad imao i svoj omladinski list LOM, koji je postojao od 1985 – 1990. i ja sam bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika tog lista u kojem su u početku izlazili nečitki i vrlo jadni pokušaji da se bude novinar. Međutim s vremenom je taj list postao veoma značajan barem na nivou ovoga grada i mislim da bi se trebalo istražiti i postojanje toga lista, za njega bi se možda mogao kontaktirati Mario Vrankić ili neko od takvih ljudi. Ja nemam nijedan primjerak tih novina kojih je izašlo barem 60 brojeva, izlazile su jednom mjesečno. Zanimljivo, tu je bilo mnogo zanimljivih političkih i kulturnih tekstova o stanju mladih u Mostaru. Nije bilo sve idilično, ne daj Bože, ali postojala su mjesta u gradu gdje bi se omladina puno češće viđala, puno više susretala nego danas. Naravno, to je Modisk, 88, to je bio disko klub u koji smo izlazili, koji je danas ruševina, sad će pravit neko ministarstvo tamo. Zatim, to su mitske kafane, Tin, današnji Maršal i ćepenci ispred njega, zatim kafana Naše malo misto, kasnije Joja, koja je jedina neobnovljena kafana u gradu Mostaru poslije ovog rata, gdje bi se mi okupljali, sjedili i razgovarali. Zatim sjedili bismo ispred starog Doma mladih na šetalištu, to je ona zgrada bivše Univerzitetske biblioteke, pa smo se okupljali u tome Cedamu, pa smo se okupljali oko Doma mladih i Alternativne scene iza na Rondou. Tako da, bilo je mjesta za razgovor, ljudi su više razgovarali, počeli smo slušati drugačiju novu muziku. Prošlo je vrijeme histerija u muzici, tražili smo tekstove u muzici koji su govorili o našem vremenu. Normalno mi smo bili neki vršnjaci Novog vala, grupa poput Šarlo Akrobate, Haustora, Idola, Discipline kičme, grupa koje koliko vidim i danas omladina sluša. I to je možda najzanimljivije od svega, muzika koju smo mi slušali i danas je veoma rado slušana i od onih koji su naša djeca.

Zvanično uvijek je država pokušavala da organizuje svoje a mi smo bili protiv toga. Npr. Univerzitet Džemal Bijedić nikad nije živio kao neko mjesto gdje bi trebala nastati neka kultura mladih. Zato što su htjeli tamo organizovati to neko kulturno umjetničko društvo i nije to uspjelo tada, zato što smo mi voljeli biti van institucija. Isto tako Abrašević, Abrašević je bio zvanično kulturno umjetničko društvo tadašnjeg Mostara, a mi smo htjeli da radimo drugačije. Zatim postojao je foto klub u Mostaru koji je pravio izložbe fotografija, foto klub Salko Šestić se zvao i tu npr. su nastali mnogi, današnji profesor fotografije u Amsterdamu je mostarac Denis Markić koji je potekao upravo iz tog kluba. Imali smo i tri četiri mjesta na kojima bi se uvijek sjedilo, to su ti ćepenci ispred Tina i na zidiću na šetalištu preko puta parka.